Stranica za istinu

Otvoreni prostor za slušanje, istinu i pomirenje

  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
You are here Tekstovi Intervju Nužno je liječiti traume rata

Nužno je liječiti traume rata

Koncept tranzicijske pravde  u Bosni i Hercegovini (BiH) otvoren je krajem 90-tih, krivičnim procesuiranjem odgovornih za ratne zločine, potom povratom imovine i reformama u pravosuđu i policiji.  Međutim, za žrtve rata i za ukupno društvo, tranziciijska pravda u BiH nije zaokružen proces. Nacrt Strategije tranzicijske pravde još je na čekanju i u fazi zagovaranja, kaže za Stranicu za istinu Aleksandra Letić, projektna menadžerica Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj i jedna od kreatorki Strategije. Do tada i žrtve rata čekaju na pravdu.

Da li su prava koja danas uživaju žrtve rata dovoljno za dostojanstven život?

Ni u jednom pogledu to nije dovoljno. Nije dovoljno ni u tom ekonomskom pogledu  jer su stvarno mizerne nadoknade koje dobijaju, ako ih dobijaju, ako mogu da dokažu da imaju na njih pravo. Jedan veliki dio civilnih žrtava rata još po zakonu nije prepozznat  kao korisnik prava, kao što su, naprimjer, logoraši  koji se bore za jedan krovni zakon jer ne mogu da dobiju ni minimuma civilazijskih prava.  Oni dakle, nisu prepoznati kao žrtve rata, a oni koji jesu prepoznati dobijaju nešto što je više vrijeđanje  nego što je istinska pomoć

U samom stvaranju Strategije tranzicijske pravde smo se osvrnuki najviše na onaj dio koji se tiče reparacija, ne mislimo samo na kompenzacije nego na sve one pogodnosti koje bi trebalo te osobe da imaju i njihove porodice, kao što je rehabilitacija, kao što je memorijalizacija.  Oni moraju imati tu jednu društvenu satisfakciju, da se prepozna ono što se njima desilo, da se to uključi u jedan sveobuhvatni metanarativ bosanskohercegovačke novije istorije.

Strategija predlaže jedan sveobuhvatniji i humaniji i preciznije pristup rješavanju statusa ovih kategorija. Do sada su prava ove kategorije bila na entitetskom nivou pa je onda svako tumačio kako mu se to činilo kao najbolje i u stvari su političke struje to tumačile tako da bi što manje  davanja imali prema tim kategorijama. Dok su bili potrebni 90-tih godina, onda su se svi kleli u njih, oni su bili na vrhuncu nekakvog društvene prepoznatljivosti, a sad u miru, takozvanom miru, kada treba istinski potegnuti neke mehanizme da se tim ljudima pomogne, onda tih ljudi više nema. Sjete ih samo pred izbore, kada  se obnovi priča o civilnim žrtvama rata, ratnim vojnim invalidima i uopšte stradalnicima rata. Briga o žrtvama rata je minimalna i tu uopšte nema razlike između Fedracije BiH i Republike Srpske, tu se politički akteri i takozvane političke elite u ova dva entiteta savršeno slažu kao da su prepisivali jedni od drugih.

Naveli ste da neka prava koja su definisana zakonom stradalnici/ce rata teško ostvaruju?

Mnoga prava postoje samo na papiru. Koliko god se govorilo da oni imaju prava na besplatnu pravnu pomoć, to je potpuno netačno  i ne provodi se u praksi. Oni ne dobijaju dovoljno informacija koja su njihova prava i kako ih mogu ostvariti. Oni konstantno udaraju u jedan birokratski zid, kada traže nešto njima se govori da su se zakoni izmijenili, da u budžetu nema dovoljno  sredstava, da nemaju dokumentaciju ili je dokumentacija nepotpuna... Radi se o izuzrtno osjetljivoj kategoriji, oni nisu nužno i visoko obrazovani da znaju sve to pribaviti. Problema naročito imaju oni koji ne žive u gradovima, nekada su nastanjeni u udaljenim mjestima, nemaju dovoljno novca da bi pribavili dokumentaciju i doživljavaju da ih vrate sa šaltera jer nisu pribavili sve potrebne papire da bi ostvarili svoja prava. Tu je neophodan jedan proaktivniji pristup, da država njima pomogne da ostvare prava.  Rekla bih da postoji jedna prikrivena politika institucija da se što manje ljudi javi i traži pomoć i svoja prava, da se što manje novaca daju za ove kategorije koje su iz više uglova obespravljene. One su danas ponovo žrtve  ali sada institucionalnih struktura.

Da li to znači da mnoge žrtva rata za života i ne ostvare svoja prava? Godine prolaze i broj ove populacije se smanjuje?

Djelimičnno možemo prihvatiti da se broj direktnih žrtava smanjuje. Međutim, niko ne vodi računa o transgeneracijskim traumama sa kojima mi  i dan danas živimo. Mi ne primjećujemo to kada hodamo gradom ali to su ljudi koji su traumatizovani i retraumatizovani, transgeneracijski traumatizovani, to su buduće  generacije ljudi koji su na vrlo upitnom stanju mentalnog zdravlja. Ne želim reći da su to mentalno bolesni ljudi,  oni su samo izloženi traumama koje niko, apsolutno niko nije liječio, niko se nije njihovim traumama bavio. Išlo se na način, završio se rat, idemo gledati u budućnost, te stvari ostaju duboko u ličnostima tih ljudi, djece koja rastu u tim porodicama, djece koja rastu bez svojih roditelja, djece koja su vidjela neke stvari o kojima još nije moguće javno govoriti i dobiti tu jednu vrstu rehabilitacije koja je njima istinski potrebna.

Šta je rješenje za saniranje trauma rata ove populacije?

Ono što je počelo kao jedan dobar korak to su ti centri za mentalno zdravlje koliko god nepravilno izabran naziv tih isntitucija. To je bila jedna dobra mogućnost da se otvori siguran prostor za ljude da mogu razgovarati o onome što se njima desilo. Ja znam da mi na Balkanu još imamo zaziranje od toga da se neko obrati psihologu, psihijatru,  neuropsihijatru i ostalo, jer se to u našim zajednicama još stigmatizuje i ljudi su u riziku da dodatno budu isključeni. Ali ta potreba postooji, mi ne možemo ćutanjem nju minimizirati, ona samo postaje veća. Ti centri za mentalno zdravlje su bili jedna dobra mogućnost da se izgrade kapaciteti, da se mi počnemo društveno, institucionalno baviti time što se nama desilo i dešava i dan danas. Nije iz vedra neba da mi imamo povećan broj samoubistava u BiH, porodičnog nasilja, nasilja među vršnjacima u školama. Nije to onako slučajno. Sve su to posljedice sa kojima mi još moramo da se bavimo, mi to ne stavljamo u direktnu vezu sa onim što se dešavalo 90-tih godina ali jeste to direktno posljedica rata, neliječene posljedice rata. Određene stvari koje se dešavaju u tim mikro zajednicama kao što su porodične zajednice i  bračne zajednice, to su sve posljedice ratnih zbivanja o kojima niko ne govori i niko se ne bavi. Niko nije otvorio pitanje zašto se baš u Prijedoru kontinuirano povećava broj samoubistava. Zašto? Niko nije razmišljao šta je prethodilo tome da neko donese odluku da se na takav brutalan način isključi iz života? Krajnje vrijeme je da se  suočimo sa svim posljedicama rata i da počnemo da ih saniramo. Ne smijem da razmišljam kakva nam je budućnost ako ove probleme ne shvatimo ozbiljno.

 

Radmila Žigić

Share

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osveži

STRANICA ZA ISTINU Sva prava zadrzana. Pan radio-Bijeljina i Osvit radio-Zvornik